Film


Dokumentarni film “Krik”

Golootočka epopeja. Sužanj se vraća na mesto svog zatočeništva i pripoveda svoju golgotu.


Na 39. Festivalu jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma, Belegišanin je dobio Zlatnu medalju Beograda za film sa naslovom “Krik” čija je tema bio Goli otok. Za taj film dobio je i nagradu za scenario od Ministarstva za kulturu.

Zlatna medalja Beograda

Diploma

Dokumentarni film “Šaputanje života”

Film “Šaputanje života” je mala lirska etida o šaptačici u pozorištu, uz preplitanje njenog života i teksta iz Čehovljevog “Ujka Vanje”. “Šaptačica je čitav vek provela u maloj školjci za šaptača – prostor 2x2 m2 bio joj je kuća, krevet, muž... To ćutanje je bilo geografija njenog života. Šapat kao način komunikacije je primeren skromnim, krotkim, smernim ljudima. Moj film je posvećen tim “malim” ljudima iz pozorišta koji ne izlaze na scenu, ali bez kojih ne bi bilo ni glamura ispred reflektora... Kada čovek dođe na kraj svog života i kada pokušava da napravi nekakvu retrospektivu života, shvati da je sve što je bilo važno, izgovarano šapatom: ljubav, tajne, uspavanke deci... Šapat je i najjači krik” (Milan Belegišanin).


Film je na 40. Festivalu jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma osvojio srebrnu medalju Beograda zbog “uspostavljanja melanholične veze između teatra i života”. Belegišanin je za svoj film dobio i plaketu “TV novosti” za “najbolji TV izraz”.

Srebrna medalja Beograda

Plaketa "TV Novosti"

Diploma



Dokumentarni film “Sva Gojkova blaga”

Za Gojka Todorovića najveće blago su njegovo četvoro dece. Za njih je na svom salašu stvorio ergelu konja, napravio bazen, sagradio crkvu i sazidao zamak, sa čijeg vrha im priča najlepše priče.


\

Film je na 51.Festivalu Jugoslovenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma osvojio zlatnu medalju za domaći dokumentarni film u trajanju preko 30 minuta.

Zlatna medalja

Dokumentarni film “Lasta”

Starac je pronašao lastu, ispalu iz gnezda, i odlučio da je othrani. Tri puta dnevno hranio je crvima iz prezrelih višanja. Nakon nekoliko meseci, lasta se vezala za starca toliko da mu je stajala na ramenu dok je hodao selom, ili mu je sletala na šubaru, dok je okopavao kukuruz. Stigla je jesen i starac se uplašio da lasta, iz ljubavi prema njemu, neće hteti da odleti na jug. Odlučio je da skupi pare i da je vodi na more...


Politika, 28. mart 2008. - „Bure emocija izaziva dokumentarni film LASTA Milana Belegišanina (proizvodnja RTV Vojvodina). Opredelivši se za jednostavnu, statičnu formu ispovesti glavnog junaka, vojvođanskog starca Boška Dugačkog, nekadašnjeg seoskog svinjara, koji je othranio jednu lastavicu ispalu iz gnezda, Belegišanin nudi pravu malu odu ljubavi. I to ne samo čoveka prema životinji i prirodi, već iskonskoj potrebi čoveka da bude voljen. Film za duže pamćenje.“

NIN, 03. april 2008. „LASTA, reditelja izuzetnog talenta i senzibiliteta Milana Belegišanina, zaslužuje pažnju. U samo 15-tak minuta otkrićemo svet i dušu jednog naizgled običnog čoveka i srpskog seljaka, čiji se život iz korena menja, zahvaljujući prijateljstvu s jednom divljom pticom. Istinita priča o Bošku Dugačkom, Čoveku koji je odgajio lastu, toliko se vezavši za nju u toku samo jednog leta, da mu je postala životna opsesija. Lasta nije zaboravila njegovu dobrotu, pratila ga je u stopu, stajala mu na ramenu dok je hodala selom, sletala na šubaru dok je okopavao kukuruz. Ali, bližila se jesen a laste su morale na jug, starac je odlučio da sakupi pare i odvede je na more... Reditelj Belegišanin, prikazivanjem starca u krupnom planu fokusira se isključivo na njegovu iskrenu naraciju, otkrivajući nam tako na originalan način ovo jedinstveno prijateljstvo.“

Novi FILMOGRAF, jesen – zima 2007. „Ništa nije nagoveštavalo ovu buru, niko nije ni sanjao da će se iz jedne jednostavne pričice, koja je jedva umakla sivilu televizijske šeme, razliti takvo dejstvo asocijacija. Tajna je i u tome što je sve stalo u desetak kadrova, nekoliko planova i uglova istog prostora, jedan rakurs. Snagu kazivanja Belegišanin nije želeo da dovede u pitanje i svesno je isključio sve što mu je nudio uobičajeni repertoar znakova, a pažljivo očistio glavnu liniju, u kojoj je naslutio kolosalnu metaforu. Režija nije u aranžiranoj stvarnosti, nego u zornoj selekciji sredstava i osećanju unutrašnjeg prostora drame. Takav geštalt je i suština kinestezije, a ne gomilanje navodno specifičnih filmskih postupaka i montaža radi efekta. Svođenje na suštinsko, bez čega se ne može, otkriva put ka strukturi. Ali, ovako nešto može samo film. Da smo pročitali Boškovu priču u novinama, osmehnuli bi se i prešli na novi naslov. Ovako, bogatiji smo za jedan čisto filmski doživljaj, kakvih je malo i koji samim tim ispunjava svrhu.“ (Božidar Zečević)


Belegišanin.com